Moze li se oprostiti ili zaboraviti genocid, koji jedan narod pocini drugom, bilo da je agresor ili zrtva?
- Nema genocidnih naroda - strano mi je da takvima proglasim nemacki ilihrvatski pod ustaskim rezimom - vec samo individualnih bolesnika.
SvetiJovan Lestvicnik kaze da je zaboravljanje jedini nacin oprostaja,pojedinac - pojedincu.
U hriscanstvu nema govora o kolektivnoj krivici iodgovornosti. Isus je dosao da spasava pojedinca, a on moze biti spasen samouz pomoc drugih. Pravoslavlje jeste zasnovano na sabornosti, ali Hristosnije nikad govorio o zajednickom spasavanju svih ljudi ili naroda.
Kad je Vili Brant isao, kao predsednik vlade, da se pokloni senima onih kojeje nacisticki rezim unistio, mnogi Nemci nisu odobrili njegov gest, ali kadse u istoriji bilo koji narod kajao za ucinjena nedela drugom narodu?
Besmisleno je traziti od Hrvata, Muslimana ili Srba da se pokaju, priznajukrivicu i oproste.
Sto je vise pojedinaca u tim narodima koji spoznaju zloucinjeno drugima - a cinili su ga svi - moralno ociscenje u narodu ce bitivece.Kajanje kao dug proces nakon nekih medunacionalnih konflikata traje vecdecenijama.
- I ljudi koji se ne smatraju hriscanima se kaju, mada toga nisu svesni,niti kakav ce biti ishod. Prepreke kajanja su "prinude ponavljanja", okojima je jos Frojd govorio.
U hriscanstvu postoji sedam "smrtnih grehova".
Prva dva, gordost i zavist, vec Mojsije pominje kao teske grehove (svakicovek ih nosi u sebi i sa njima se bori celog zivota). Prvo moramoprepoznati greh zbog kog osecamo krivicu.
Cesto je psihoanaliza proglasavalaosecanje krivice kao neuroticno, sto jednim delom ono i moze biti, ako seiza njega ne prepoznaje stvarna krivica.
Psihoanaliticari u 21. veku trebada obrate vise paznje na taj odnos (za religiju jako znacajan), jer se mnogocesce iza osecanja krivice nalazi i stvarna krivica. Na duhovniku ilipsihoterapeutu je da prepozna da li je prava ili surogat.
- Nema genocidnih naroda - strano mi je da takvima proglasim nemacki ilihrvatski pod ustaskim rezimom - vec samo individualnih bolesnika.
SvetiJovan Lestvicnik kaze da je zaboravljanje jedini nacin oprostaja,pojedinac - pojedincu.
U hriscanstvu nema govora o kolektivnoj krivici iodgovornosti. Isus je dosao da spasava pojedinca, a on moze biti spasen samouz pomoc drugih. Pravoslavlje jeste zasnovano na sabornosti, ali Hristosnije nikad govorio o zajednickom spasavanju svih ljudi ili naroda.
Kad je Vili Brant isao, kao predsednik vlade, da se pokloni senima onih kojeje nacisticki rezim unistio, mnogi Nemci nisu odobrili njegov gest, ali kadse u istoriji bilo koji narod kajao za ucinjena nedela drugom narodu?
Besmisleno je traziti od Hrvata, Muslimana ili Srba da se pokaju, priznajukrivicu i oproste.
Sto je vise pojedinaca u tim narodima koji spoznaju zloucinjeno drugima - a cinili su ga svi - moralno ociscenje u narodu ce bitivece.Kajanje kao dug proces nakon nekih medunacionalnih konflikata traje vecdecenijama.
- I ljudi koji se ne smatraju hriscanima se kaju, mada toga nisu svesni,niti kakav ce biti ishod. Prepreke kajanja su "prinude ponavljanja", okojima je jos Frojd govorio.
U hriscanstvu postoji sedam "smrtnih grehova".
Prva dva, gordost i zavist, vec Mojsije pominje kao teske grehove (svakicovek ih nosi u sebi i sa njima se bori celog zivota). Prvo moramoprepoznati greh zbog kog osecamo krivicu.
Cesto je psihoanaliza proglasavalaosecanje krivice kao neuroticno, sto jednim delom ono i moze biti, ako seiza njega ne prepoznaje stvarna krivica.
Psihoanaliticari u 21. veku trebada obrate vise paznje na taj odnos (za religiju jako znacajan), jer se mnogocesce iza osecanja krivice nalazi i stvarna krivica. Na duhovniku ilipsihoterapeutu je da prepozna da li je prava ili surogat.
Нема коментара:
Постави коментар