Savremena, gradanska drustva svoju sekularnost stalno "brane" insistiranjem na podvojenosti vernika i ateista. Burne polemike je kod nas nedavnoizazvala inicijativa za povratak veronauke u skole.
- Pretpostavljam - verovatno ne samo ja - da ateisti i ne postoje! ErikErikson je govorio o prapoverenju koje dete donosi rodenjem.
Da li suhriscani malo idealizovali to sto on podrazumeva pod prapoverenjem nisamsiguran. Prapoverenje nije nista drugo nego vera, iza nje stoji potreba dase ona potvrdi tokom zivota i za nesto odredeno veze, a to je - religija.
Mozda jos od starijeg paleolita egzistira vera u natprirodno i potreba da seljudska dusa negde s one strane smesti, po nekima i vrati.
Dakle, verovalose u besmrtnost duse.Odnos ateista i teista je nekad komican, nekad tragikomican, i zbognedovoljno uspesne verbalizacije onog sto zele jedan drugom da kazu. Ako biostvarili ono sto Martin Guber zove ja - ti odnos, bez potrebe nametanjauverenja, verujem da bi bio uspesniji dijalog teista i ateista. Znatno bi seobostrano prosirio horizont znanja, pa bi se i broj tzv. ateista smanjivao.
Umesto dozivljaja licne krivice, u savremenom svetu preovladuje kolektivanduh koji oslobada coveka licne odgovornosti.
- Nekrofilno bice u prosecnoj pameti evropskog i americkog coveka 20. vekasve vise negira sebe kao gresnika. Prema sv. Maksimu Ispovedniku, jednom odnajvecih hriscanskih svetitelja iz 7. veka, od pomisli do dela postojecetiri faze.
Svaki covek ima rdave pomisli, ali prepreke kajanju zbogucinjenog su, najpre, neprepoznavanje stvarne krivice. I kad prepoznamo grehi zato se pokajemo, da li smo sigurni da ga necemo ponoviti? Ako ga i neponovimo, ne znaci da necemo ciniti grehe ubuduce. Kada se jednom pojavevidljive posledice nekog greha, npr. bluda, obicno pocinju racionalizacija iprojekcija kao mehanizam odbrane, budenje savesti ili "Bozijeg glasa" unama. Budi se nemir, koji moze trajati 24 sata, 24 dana ili 24 godine, kadje u pitanju neki tezi a dublje potisnuti greh za koji covek nije zakonskiispastao. Ako se otkriju ubistvo, korupcija, lopovluk.., pa on provede nekovreme u zatvoru, vazno je pitanje je li je osecao grizu savesti, ili je topojam iz proslih vekova, kad je covek bio blizi Bogu, pa imao vise potrebeza pokajanjem. Kad vecina ljudi koji ucine neko zlo ne oseti krivicu, vecoptuzi druge, roditelje ili oblik vladavine, onda je takvo drustvo ozbiljnougrozeno erozijom morala. Hriscanski razmisljajuci, ne prihvatam mogucnostpotpunog utrnuca savesti i kod najgoreg coveka. Buducnost coveka, a ipsihoterapije, jeste u otkrivanju sebe kao eticki odgovornog bica.
- Pretpostavljam - verovatno ne samo ja - da ateisti i ne postoje! ErikErikson je govorio o prapoverenju koje dete donosi rodenjem.
Da li suhriscani malo idealizovali to sto on podrazumeva pod prapoverenjem nisamsiguran. Prapoverenje nije nista drugo nego vera, iza nje stoji potreba dase ona potvrdi tokom zivota i za nesto odredeno veze, a to je - religija.
Mozda jos od starijeg paleolita egzistira vera u natprirodno i potreba da seljudska dusa negde s one strane smesti, po nekima i vrati.
Dakle, verovalose u besmrtnost duse.Odnos ateista i teista je nekad komican, nekad tragikomican, i zbognedovoljno uspesne verbalizacije onog sto zele jedan drugom da kazu. Ako biostvarili ono sto Martin Guber zove ja - ti odnos, bez potrebe nametanjauverenja, verujem da bi bio uspesniji dijalog teista i ateista. Znatno bi seobostrano prosirio horizont znanja, pa bi se i broj tzv. ateista smanjivao.
Umesto dozivljaja licne krivice, u savremenom svetu preovladuje kolektivanduh koji oslobada coveka licne odgovornosti.
- Nekrofilno bice u prosecnoj pameti evropskog i americkog coveka 20. vekasve vise negira sebe kao gresnika. Prema sv. Maksimu Ispovedniku, jednom odnajvecih hriscanskih svetitelja iz 7. veka, od pomisli do dela postojecetiri faze.
Svaki covek ima rdave pomisli, ali prepreke kajanju zbogucinjenog su, najpre, neprepoznavanje stvarne krivice. I kad prepoznamo grehi zato se pokajemo, da li smo sigurni da ga necemo ponoviti? Ako ga i neponovimo, ne znaci da necemo ciniti grehe ubuduce. Kada se jednom pojavevidljive posledice nekog greha, npr. bluda, obicno pocinju racionalizacija iprojekcija kao mehanizam odbrane, budenje savesti ili "Bozijeg glasa" unama. Budi se nemir, koji moze trajati 24 sata, 24 dana ili 24 godine, kadje u pitanju neki tezi a dublje potisnuti greh za koji covek nije zakonskiispastao. Ako se otkriju ubistvo, korupcija, lopovluk.., pa on provede nekovreme u zatvoru, vazno je pitanje je li je osecao grizu savesti, ili je topojam iz proslih vekova, kad je covek bio blizi Bogu, pa imao vise potrebeza pokajanjem. Kad vecina ljudi koji ucine neko zlo ne oseti krivicu, vecoptuzi druge, roditelje ili oblik vladavine, onda je takvo drustvo ozbiljnougrozeno erozijom morala. Hriscanski razmisljajuci, ne prihvatam mogucnostpotpunog utrnuca savesti i kod najgoreg coveka. Buducnost coveka, a ipsihoterapije, jeste u otkrivanju sebe kao eticki odgovornog bica.
Нема коментара:
Постави коментар